Financijske drame

Nakon što im je trebalo čak pet godina da počnu reagirati na aktualnu gospodarsku krizu nesagledivih posljedica i roka trajanja, hrvatski su se dokumentaristi naposljetku ipak probudili te nam u proteklih nešto više od pola godine isporučili dva kakvoćom i ambicijama neujednačena, no svakako intrigantna, kompetentno napravljena i vrlo zanimljiva naslova. Prvi se na sceni pojavio filmski i glazbeni kritičar Arsen Oremović, koji je svojim debitantskom scenarističkim i redateljskim projektom U braku sa švicarcem na ljetošnjem Sarajevo Film Festivalu osvojio nagradu za najbolji film na temu ljudskih prava. Neobičan podatak da je nagradu vrijednu tri tisuće eura Oremoviću dodijelilo veleposlanstvo Švicarske, zemlje u čijoj moneti odobreni stambeni krediti predstavljaju čvrstu omču oko vrata autorovim sugovornicima, samo je jedan od paradoksa današnjeg vremena čiju neveselu sliku u jednom njezinom dijelu predočava sam film. A onda je krajem rujna u zagrebačkom kinu Tuškanac održana premijera dokumentarca Ovrha Nevena Hitreca, autorskim pristupom i jasnoćom izvedbe ambicioznijeg, redateljski superiornijeg i angažmanom neposrednijeg naslova koji je početkom studenog prikazan i na 56. festivalu DOK Leipzig te pred kojim je zacijelo svijetla festivalska budućnost. Obzirom da Ovrha kvalitativno znatno nadvisuje U braku sa švicarcem, najprije ćemo se pozabaviti Hitrecovim filmom.

Neven Hitrec Ovrhu oblikuje kao intimističku psihološku dramu

U svom cjelovečernjem igranom prvijencu Bogorodica iz 1999, baš kao i u drugom i dosad najboljem dugometražnom filmu Snivaj zlato moje, 2005. s pet Zlatnih arena ovjenčanoj ekranizaciji romana Još Hrvatska ni propala Ivana Pahernika, te u zasad posljednjem igranom naslovu Čovjek ispod stola, adaptaciji zbirke priča Vjekoslava Dominija, Neven Hitrec je demonstrirao nekoliko prepoznatljivih autorskih osobina. On je filmaš sposoban promišljeno komponirati kadar s uporabom drugog plana, baš kao i iskošenih rakursa, dubinskih kompozicija i nerijetko poetskih vizura, dok pretjerano i ne drži do dramaturških urednosti. Na tematskom ga pak planu zanima svakodnevica „malih“ i „običnih“ ljudi s margine društva, ljudi koji su uvijek, bilo da je riječ o Zagrebu 1940-ih godina, o tragičnim događajima iz Domovinskog rata ili o aktualnim tranzicijskim zbivanjima, izloženi ozbiljnim egzistencijalnim ugrozama te prisiljeni na suočavanje sa sviješću o neznatnosti vlastitih sudbina.

U tom se smislu aktualna Ovrha skladno tematski i idejno nastavlja na dosadašnji Hitrecov opus, jer je i ovdje riječ o neveseloj i traumatičnoj sudbini „običnih malih“ ljudi. U izrazito komornom dokumentarcu koji se s iznimkom nekoliko bez riječi realiziranih završnih kadrova, u kojima kamera prikazuje druge dijelove interijera koje dotad nismo vidjeli, bez riječi čitav odigrava u kuhinji i dnevnom boravku obiteljske kuće, pred kamerom su supružnici Marina i Nenad Medak.

Brak sa švicarcem Arsena Oremovića jednostran je i pretjerano tezičan film

Nenad je prije više od 16 godina bio sudužnik susjedu i nekadašnjem prijatelju čiju kuću Marina donekle opisuje dok je kamera ne prikazuje, a taj je susjed prema Nenadovim riječima i prvostupanjskoj sudskoj presudi falsificirao njegov potpis na ugovoru ključnom za realizaciju stambenog kredita. Prema tom ugovoru teret otplate kredita u slučaju dužnikova neplaćanja snosi upravo jamac Nenad, kojem je iz banke ubrzo nakon sklapanja ugovora najprije stiglo nekoliko opomena, da bi mu nedugo potom bilo zaprijećeno i ovrhom. I sve od tada, dakle punih 16 godina, traje borba bračnog para Medak s bankama i puževski sporim hrvatskim pravosuđem, borba za dokazivanje da su žrtve prevare tijekom koje je ratnom vojnom invalidu i umirovljeniku Nenadu i njegovoj supruzi Marini dodatno narušeno zdravlje. To je lako zaključiti na temelju toga što Marina stalno plače, gubi živce i lomi se, a Nenad s povremenim mehaničkim kiselim osmijehom praznim pogledom neprekidno gleda preda se. Njezin permanentni živčani slom, njegovu nesigurnost i trajan osjećaj egzistencijalne ugroženosti, redatelj prikazuje vrlo sugestivno i s naglašenim dramskim intenzitetom, cjelinu efektno pretvarajući u gotovo igrani film, u psihološku egzistencijalnu dramu dvoje psihički donekle ruiniranih ljudi. Redateljski to postiže vještom izmjenom blizih planova i detalja, u čemu se oslanja na rad pouzdanog montažera Slavena Zečevića, baš kao i inzistiranjem na jedinstvu mjesta zbivanja s fokusiranjem na stol za kojim Marina i Nenad sjede te ostvarivanjem prilično dojmljivog ugođaja egzistencijalne nelagode i besperspektivnosti. Ispovijedi i dijaloge supružnika koji su kivni i na neučinkovitu državu i na spregu banaka s moguće korumpiranim pravosudnim sustavom, kao zvučna kulisa neprekidno prati otkucavanje zidnog sata što dodatno pojačava ozračje tjeskobe i ugroženosti.

Film je mjestimice tehnički nesavršen jer se povremeno javljaju problemi s osvjetljenjem (kao da je riječ o snimanju mobitelom koji se prilagođava prirodnom svjetlu), a tijekom prvih dvadesetak minuta suprugu se nimalo ne razumije što govori. No potonje se zapravo ne pokazuje osobito problematičnim, nego čak i dodatno pridonosi oslikavanju njezina uznemirujućeg psihičkog stanja koje, obzirom da je film sniman pune dvije godine, svakako predugo traje. Za njih pozitivna prvostupanjska presuda daje određene nade da bi kalvarija Marine i Nenada mogla jednog skorog dana i završiti, no to su možda ipak odveć optimistična očekivanja.

Činjenica da u Ovrsi ne vidimo i ne čujemo i tzv. „drugu stranu“, odnosno dužnika odgovornog za nevolje obitelji Medak, nije otegotna okolnost Hitrecova filma jer ga on oblikuje kao intimističku obiteljsku psihološku dramu. No ta odsutnost „druge strane“ postaje znatno ozbiljniji problem u Oremovićevu U braku sa švicarcem, koji je zbog toga jednostran i pretjerano tezičan film realiziran u formi ispovjednog dokumentarca. Pred kamerom se nižu autorovi manje ili više znani sugovornici, od književnice Vedrane Rudan, preko više žrtava velikih promjena tečaja švicarskog franka iz raznih dijelova Hrvatske, do čelnice udruge Franak Petre Rodik i odvjetnice Nicole Kwiatkowski, a svi oni u škrtim crtama i pomalo anegdotalno opisuju svoje egzistencijalne, bračne i obiteljske drame prouzročene klizećim tečajem „švicarca“. Pri tome su neki razočarani i rezignirani, neki se oslanjaju na ironiju i crni humor, a neki ne mogu nikako pobjeći od tragedije. Takav je slučaj s roditeljima djevojke koja je nedugo prije svoje udaje, dok je privodila kraju posljednje pripreme i izbor vjenčanice, iznenada preminula prema roditeljskim riječima izmučena brigom i stresom zbog svijesti o nemogućnosti vraćanja podignutog kredita. Kako oni tvrde, njihova je kći tako umjesto u planiranom braku završila u onom kobnom sa švicarskim frankom, a upravo je te riječi Oremović izabrao za naslov svog filma. On je u cjelini korektno napravljen, izvedbena mu je kompetentnost u razmjerno skromnim granicama, ali aktualnost i intrigantnost ne mogu mu se poreći, a pored spomenute tezičnosti koju autor opravdava neizbježnošću i nužnošću zauzimanja strana u borbi Davida oličenog u običnom čovjeku i Golijata u liku banaka, nedostaci su statičnost, razmjerna suhoparnost te određena monotonost i repetitivnost u ispovijedima kreditnih dužnika.

Kao i protagonisti Ovrhe, i Oremovićevi su sugovornici za njih pozitivnom prvostupanjskom presudom zasad izvojevali određenu zadovoljštinu i pravo na nadu u konačan pozitivan ishod. No ta bi se nada kao i u toliko slučajeva dosad mogla pokazati lažnom i utopijskom.